Autor: Prof.dr. Elmir Sadiković
Kako razumjeti politiku proširenja EU?
EZ/EU kao jedinstven ekonomski i politički sistem uravnotežene strukture nacionalnog i nadnacionalnog suvereniteta i kao najznačajniji oblik integracije evropskih zemalja je od svog osnivanja otvorena za prijem novih članica. Proširenje je oblikovalo institucije EU i mijenjalo je ekonomski, socijalni i politički karakter zemalja članica. U evolutivnom razvoju EU kriteriji članstva su se kontinuirano mijenjali. Zapravo su postajali su sve složeniji. Nakon pada „Berlinskog zida“ i izvjesnog proširenja na socijalističke zemlje istočne i jugoistočne Evrope na samitu Vijeća EU u Kopenhagenu 1993. godine su definisani temeljni pravni, politički i ekonomski kriteriji postizanja članstva u EU. Na samitu Vijeća EU u Madridu (1995) uveden je i administrativni kriterij članstva. Od potencijalnih članica se zahtijeva:
- Da poštuju temeljne vrijednosti demokratije i vladavine prava;
- Da razvijaju funkcionalnu tržišnu privredu koja može biti kompetitivna u slobodnom evropskom tržištu;
- Da su sposobne primijeniti pravnu stečevinu EU i opredijeljene slijediti zajedničke ciljeve političke, ekonomske i monetarne unije.
Proširenje EU je u prvom redu pravno definiran proces. Istovremeno je kao politički proces određen dinamičnom dvosmjernom interakcijom različitih interesa EU kao cjeline, interesa država članica i interesa država kandidatkinja. Na dinamiku proširenja EU utiču različiti faktori, a prije svega:
- Finansijski (prijem novih članica je izazov za kohezijsku politiku EU koja na principu ugovorima utvrđene solidarnosti podrazumijeva alokaciju sredstava iz razvijenih u manje razvijene članice EU)
- Institucionalni (prijem novih članica mijenja unutarnju institucionalnu strukturu EU i utiče na proces donošenja političkih odluka)
- Nacionalni interesi država članica EU (strateški ciljevi razvoja EU – u koje spada i proširenje – se donose konsenzusom na razini Vijeća EU, koje čine šefovi država i/ili vlada članica. Zbog toga je proces proširenja EU pod dominantnim uticajem nacionalnih politika), i
- Geopolitički (globalna kretanja i promjene u međunarodnim odnosima)
Integracija u EU je iznimno složen tranzicijski proces strukturalnog prilagođavanja cjeline pravnog, političkog, društvenog i ekonomskog sistema standardima EU. Uz eksterne faktore, u tom procesu najveću odgovornost imaju političke vlasti zemlje koja nastoji ostvariti punopravno članstvo.
Zapadni Balkan u politici proširenja EU
Budući da ubrzana integracija zemalja Zapadnog Balkana nakon ratova 90-tih godina i specifičnih regionalnih izazova nije bila izvodiva, EU je 1999. godine novom (trećom) generacijom ugovornih odnosa oblikovala posebnu vanjsko – političku strategiju integracije pod nazivom: „Proces stabilizacije i pridruživanja“. Riječ je o integriranom političkom okviru i pristupu EU ovom dijelu Evrope, koji sadrži tri razine zahtjeva. To su opći pravni, politički i ekonomski kriteriji koji važe za sve države. Zatim zajednički i specifični kriteriji za države regije, kao što su regionalna saradnja, poštivanje mirovnih sporazuma i saradnja sa Haškim tribunalom. I konačno, konkretni i specifični zahtjevi za svaku državu koji se određuju bilateralnim „Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju“. Proces pridruživanja EU se odvija u nekoliko ključnih faza:
- Status potencijalnog kandidata
- Kandidatski status
- Otvaranje pristupnih pregovora
- Zatvaranje pregovora i
- Potpisivanje i ratifikacija Ugovora o pristupanju.
Dometi integracije BiH u EU
BiH u proces integracije u EU ulazi 1999. godine, u statusu potencijalnog kandidata. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU je potpisan 2008. godine, nakon što su ispunjeni određeni uslovi, ali je tek 2015. godine, nakon „Njemačko – britanske inicijative“ iz 2014.godine (kojom su zapravo liberalizirani uslovi za BiH u kontekstu presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić – Finci), stupio na snagu. Zahtjev za punopravno članstvo BiH je podnijela 2016. godine. Iste godine je uspostavljen kompleksan Mehanizam koordinacije evropskih integracija, koji čine predstavnici svih razina zakonodavne vlasti u BiH i koji odlučuje na principu konsenzusa. Nakon odgovora na dostavljeni upitnik od strane EU 2018. godine, Evropska komisija je u maju 2019. godine sačinila Mišljenje o tome da li samo spremni za status kandidata, kao i za sljedeću fazu integracije, a to je određivanje okvirnog datuma za početak pregovora o punopravnom članstvu. Mišljenje EK sadrži 14 prioriteta, odnosno obaveza iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, kao i opšte političke kriterije koji se prvenstveno odnose na stabilnost institucija koje garantuju demokratiju i vladavinu prava. Promjenom geopolitičkih okolnosti izazvanih ruskom agresijom na Ukrajinu, Vijeće EU je, na preporuku Evropske komisije, u decembru 2022. godine Bosni i Hercegovini dodijelilo službeni status kandidata za članstvo u EU, a u martu 2024. godine usvojilo i odluku o otvaranju pristupnih pregovora. Nakon što BiH usvoji potrebne reformske zakone i time ispuni zahtijeve iz Mišljenja Evropske komisije ( iz 2019. godine), može očekivati saglasnost Vijeća EU za otvaranje pregovora o punopravnom članstvu. Pregovori će se zasnivati na novoj metodologiji procesa pristupanja EU iz februara 2020. godine. Umjesto 35 pregovaračkih poglavlja, pregovori se otvaraju kao cjelina kroz šest klastera. Revidiranom metodologijom se nastoji fokus staviti na temeljne reforme, a proces integracije učiniti dinamičnijim i predvidljivijim. Međutim, strategija proširenja EU ostaje u suštini ista. Zasniva se na striktno utvrđenim kriterijima i konkretno određenim uslovima za članstvo u EU.
Zaključak
Postizanje punopravnog članstva u EU je zakonima i ugovorima utvrđeno vanjsko – političko opredjeljenje Bosne i Hercegovine. O tom pitanju postoji najširi društveni konsenzus. Sve relevantne političke stranke, barem deklarativno, podržavaju postizanje punopravnog članstva u EU. Integracijski proces je istovremeno i najsnažnija kohezivna ideja koja, uz sve poteškoće, usmjerava političke procese u Bosni i Hercegovini. Taj proces se u proteklim decenijama odvijao u specifičnoj ustavnoj strukturi Bosne i Hercegovine, različitim interpretacijama Dejtonskog mirovnog sporazuma. U odsustvu političkog konsenzusa vladajućih stranaka u provođenju reformi domet integracije BiH u EU je u proteklim decenijama u najvećoj mjeri bio određen intervencionizmom međunarodne zajednice. Otvaranje pristupnih pregovora (iako to obzirom na aktuelne političke odnose u BiH nije izvjesno) će u perspektivi činiti najvažniji, ali i najteži dio integracijskog procesa u EU.