Organizacije civilnog društva često prolaze kroz faze u kojima imaju jasnu misiju i neophodnu stručnost, ali im nedostaju resursi da naprave sljedeći korak. Za Almu Ljubicu Kovačević i organizacije u čije je rukovodstvo uključena, mentorska podrška Resursnog centra bila je upravo ono što je nedostajalo da se ideje pretvore u konkretne korake i rezultate. U nastavku dijeli svoje iskustvo i konkretne rezultate koje je mentorstvo donijelo.

Možete li nam ukratko predstaviti svoj rad i organizaciju, te s kakvim ste se izazovima suočavali u periodu prije uključivanja u aktivnosti Resursnog centra?

Postoje dvije organizacije u čije sam rukovodstvo uključena a koje koriste usluge i podršku Resursnog centra.

Inicijativa za suzbijanje kriminala i resocijalizaciju (CSRI) je organizacija koja je u potpunosti posvećena istraživanju i praktičnoj primjeni propisa i praksi iz oblasti vladavine prava. Posebno smo fokusirani na inicijative iz oblasti povedbe zakona, izvršenja krivičnih sankcija, te izgradnje mira i restorativne pravde. 

Izazovi s kojim smo bili suočeni su brojni, a među primarnim je nedostatak finansijskih sredstava koji predstavlja glavno ograničenje. Ono je povezano i sa ostalim izazovima poput  nedostatka radnog prostora i ostalih sredstava za rad koja su potrebna da bi se ikakva ozbiljna aktivnost uopšte mogla i planirati. Organizaciji je trebala ozbiljna podrška u strateškom planiranju i organizaciji rada, te podrška u dolaženju do sredstava za rad kako bismo mogli implementirati projekte za koje imamo stručne kapacitete i za koje cijenimo da postoji potreba.

Već duži period organizacija nije aplicirala na pozive za dodjelu sredstava jer u ranijem periodu neke naše ideje ili način njihove implementacije nisu bili prepoznati kod donatora, a organizacija nije željela da mijenja svoj pristup problemu i način rada niti da fokus prebaci na aktivnosti za koje smatra da neće doprinijeti  pozitivnoj promjeni u društvu.  Osim toga, bili smo suočeni i sa dodatnom preprekom u donatorskim uslovima jer pojedini pozivi traže da organizacija već ima najmanje jednog zaposlenog i vlastiti prostor. Ovaj uslov CSRI trenutno uveliko ograničava jer nemamo zaposlenih,  rad na pisanju projekata i apliciranju nose dvije aktivne volonterke uz povremeno uključivanje eksperata.

Udruženje za etički tretman čovjeka i životinja „Mi smo dio rješenja“ je jedino udruženje za zaštitu životinja u BiH koje je usmjereno na izgradnju sistemskog pristupa rješavanju stradanja životinja, kroz partnerstvo sa relevantnim institucijama i organizacijama i kontinuirane zagovaračke aktivnosti u oblasti zaštite životinja. Naš osnovni cilj je doprinos  primjeni i unapređenju propisa o zaštiti i dobrobiti životinja.

Tokom proteklih godina sve aktivnosti smo provodili isključivo na volonterskoj osnovi. Međutim, nedavno smo odlučili započeti s traženjem finansijske podrške kako bismo izgradili organizacione kapacitete koji bi omogućili profesionalan angažman u realizaciji naše misije. Udruženje nema zaposlenih i oslanja se na volonterski rad, što ograničava kontinuitet, administrativnu efikasnost ali i vidljivost koja je neophodna za rad ovakve organizacije. U cijeloj priči, nedostajala nam je podrška u strateškom planiranju, organizaciji aktivnosti i jedna vrsta mentorstva u  pogledu određivanja naših prioriteta rada. Doslovno, nismo znali kako i odakle da krenemo.

Kroz Resursni centar koristili ste različite vidove podrške – od treninga i mentorstva, do učešća na konferenciji i korištenja HUB-a u Sarajevu. Šta vam je u tom procesu bilo najznačajnije i zašto?

Svi resursi su nam bili značajni, pogotovo u kombinaciji jedan s drugim jer su se dopunjavali. Nismo bili ograničeni na korištenje samo jednog resursa (npr. samo prostora za rad). Iako možda zvuči malo megalomanski, nama je sve što nudi Resursni centar trebalo J Posebno je bilo značajno mentorstvo jer je objema organizacijama pomoglo da jasnije odrede svoje strateške principe i pravce djelovanja kako bi imale jasan fokus na prioritete i kako se vrijeme i energija rukovodioca i koordinatora (koji rade volonterski) ne bi „raspršila“ na sve strane  bez jasnog fokusa. Do sada nismo informisani da bilo koja druga organizacija ili bilo koji subjekat nudi ovakvu vrstu pomoći i podrške, pogotovo ne besplatno, koja je organizacijama poput naših neophodna.

Neizostavno je da napomenem da je energija, toplina i pristupačnost osoblja u Resursnom centru sa kojima sarađujemo, a to su edukatori i mentori, nešto što možda i čini najdragocjeniji resurs ovoga projekta i nama daje najveću inspiraciju.

Na koji način su treninzi i mentorska podrška Resursnog centra doprinijeli jačanju kapaciteta vaše organizacije, posebno u smislu strateškog planiranja i razvoja projektnih ideja, uključujući i samu pripremu i pisanje projekta?

Treninzi su bili višestruko korisni jer smo dodatno usavršili vještine pisanja projekata što nam već štedi vrijeme, a vještine zagovaranja i komunikacije nam već olakšavaju komunikaciju u javnosti i uticaj na donosioce odluka. Iako smo prije treninga i korištenja mentorske podrške možda i mislili da smo „sve to već znali“, tek smo tada shvatili koliko ne znamo i koliko lakše, brže i efikasnije možemo uraditi nešto za šta nam je ranije trebalo puno više vremena i energije. Ovim se naši kapaciteti već značajno izgrađuju i jačaju i vjerujem da smo na putu da uskoro imamo dosta stabilne organizacije koje će se sve više moći oslanjati na svoje kapacitete.

Spominjete da ste nakon dužeg perioda stagnacije, uz podršku Resursnog centra, ponovo postali aktivni. Šta je konkretno bio taj “okidač”  koji vam je dao motivaciju i sigurnost da napravite naredni korak?

Najveći „okidač“ je, doslovno, bila činjenica da je CCI kao neko ko se godinama bavi podrškom NGO sektoru i zna kako taj sektor „diše“, kroz Resursni centar prepoznao naše vrijednosti, našu ideju i kapacitet i dao nam vjetar u leđa. To nam je bilo jasno zeleno svjetlo u trenucima kad smo i sami počeli da sumnjamo u sebe i nismo bili sigurni u vlastite ideje i vizije. 

Vidjela sam negdje poziv Resursnog centra za mentorstvo i pružanje podrške organizacijama civilnog društva i prepoznala kao da je taj poziv pisan baš za naše organizacije. Ono kao kad već imate nešto dosta dobro kod sebe ali vam još dosta nedostaje da biste bili prepoznati i izašli na „tržište“. Mislim da je to što smo se javili na ovaj poziv bio jedan od naših najboljih poteza u protekloj godini.

Rezultat tog procesa je i dobijanje sredstava za implementaciju projekta koji se bavi osjetljivom, ali izuzetno važnom temom pomirenja. Koliko vam je u tom procesu značila kontinuirana podrška Resursnog centra?

Kontinuirana podrška Resursnog centra je, doslovno govoreći, direktno povezana sa dobijanjem sredstava za ovaj projekat. U fazi pisanja projektnog prijedloga smo koristili mentorsku podršku za strateško planiranje rada organizacije pri čemu smo radili na našoj  strategiji koju se ovaj projekat jasno i direktno uklopio. Jedna od ideja koju smo imali i sa mentoricom obrađivali u okviru strateškog okvira organizacije tiče se otvaranja priče oko pomirenja veoma osjetljivih kategorija. Za tu ideju smo i sami nekada oklijevali znajući da je društvo već više decenija nenaklonjeno pomirenju i da poruke koje dobijamo od onih koji bi baš na tome trebali raditi idu u sasvim suprotnom pravcu. Međutim, kod mentorice smo dobili apsolutno ohrabrenje za razvoj ove ideje i rad na osmišljavanju projekta, a što smo donekle kroz strategiju obradili zajedno. To nam je dalo jednu vrstu „verifikacije“ potrebe za ovakvim projektom i podstrek da se obratimo pravom donatoru.

Treninzi o pisanju projekata su nam pojednostavili sačinjavanje prijedloga projekta koji je donatoru bio sasvim jasan i konzistentan i idealno se uklopio u njihove ciljeve i oblasti koje podržavaju.

Možda bismo nekada i bez podrške Resursnog centra uspjeli dobiti sredstva za ovakav projekat ali bi to nesumnjivo bilo puno teže, sporije i sav proces bi bio puno zahtjevniji za šta bismo morali uložiti puno više napora, vremena i energije.

Kako biste opisali značaj dostupnosti besplatnih resursa, stručne podrške i prostora koje Resursni centar nudi organizacijama civilnog društva širom BiH?

Stručna podrška je nešto što se danas veoma skupo plaća u mnogim okruženjima, bilo da se radi o biznis idejama ili radu organizacije. Organizacijama koje nemaju sredstava za plaćanje ovakve vrste podrške zaista nije jednostavno jer oni koji se odluče da je potraže, osuđeni su da je plaćaju iz vlastitih sredstava. Besplatni resursi koji se nude za su od neprocjenjive vrijednosti za OCD jer direktno omogućavaju rast organizacija i njihov napredak. Za naše organizacije očito je da je ta vrsta podrške nešto što je odavno nedostajalo jer smo, vrlo brzo nakon što smo je dobili, uspjeli ostvariti konkretne rezultate – jedna je organizacija dobila sredstva za projekat koji je odavno bio samo u fazi ideje, a druga je jasno isprofilisala svoje prioritete na koje će da se fokusira.

Radni prostor Resursnog centra u kojem planiramo aktivnosti i pišemo projekte je vrlo ugodan i motiviraući sam po sebi, a u njemu imamo uvijek na raspolaganju nekoga od osoblja Resursnog centra koje nam može pomoći kada smo u nedoumici. Npr., znate koliko vam nekada nedostaje  „jedan par očiju sa strane“ ko se može staviti u ulogu nekoga kome šaljete dokument ili ulogu  potencijalnog donatora i postavi vam pitanja koja vam pomognu da to što pišete bude konkretnije, jasnije.

Šta biste poručili drugim organizacijama civilnog društva koje se možda nalaze u fazi stagnacije ili traže podršku za dalji razvoj – zašto i kako da iskoriste usluge Resursnog centra?

Mislim da je svrha Resursnog centra tako dobro osmišljena a to je da pomogne baš organizacijama koje su u takvoj fazi. A mnogo ih je, nažalost. I neke možda i ne znaju kako se izboriti ili su možda u nedoumici i razmišljaju da se „zatvore“ ili „ugase“ jer ne znaju da li se isplati da i dalje traže podršku. Mislim da je takvima stvarno poželjno da dođu do Resursnog centra, porazgovaraju sa ljudima od iskustva, odaberu prave treninge koji im trebaju i da dobiju mentorstvo u smislu strateškog planiranja ili eventualne pre-formulacije svojih ideja i fokusa i/ili načina na koji žele doprinijeti promjeni u zajednici. Ne gubite vrijeme, ne tražite pomoć gdje niste dobro došli, ne trošite svoje nepotrebne resurse već dođite na pravo mjesto za pomoć i savjet – dođite u Resursni centar.

Primjer ove dvije organizacije potvrđuje da podrška u pravom trenutku može ubrzati procese koji bi inače trajali mnogo duže ili bi ostali nedovršeni. Kada postoji prostor za učenje i promišljanje, organizacije civilnog društva dobijaju priliku da planiraju budućnost i u tom procesu učvrste svoje temelje. Upravo u tome leži vrijednost Resursnog centra kao mjesta gdje ideje dobijaju strukturu, a organizacije sigurnost da nastave dalje.